Migracije

Danas je migracija jedna od prioritetnijih tematika o kojoj se svakodnevno raspravlja. Statističari i demografi, koji problem nataliteta pristupaju kroz podatke i brojke, decenijama unazad upozoravaju na lošu sliku i činjenicu da svake godine u Srbiji više ljudi umre nego što se rodi – a prethodne godine postavljen je još jedan negativan rekord.

Smrtnost je u 2020. porasla zbog pandemije korona virusa, faktora koji se nije mogao predvideti u demografskim projekcijama i koji je negativno uticao na prirodni priraštaj. Sve negativniji prirodni priraštaj za Srbiju nije novost on raste već više od 30 godina, pre svega zbog smanjenja broja rođenih i prilično nepovoljne starosne strukture. Većina podataka ukazuje da značajan deo čine mladi koji zbog obrazovanja, posla ili boljih uslova života napuštaju Srbiju.

Ključni problem migracije, odnosno emigracije je nezaposlenost. Danas kao formirani ljudi, roditelji, često izgovaramo da na mlađima svet ostaje, nažalost kao društvo ne činimo ništa da sa reči pređemo na dela. Godina za godinom, tapkajući u mestu, počneš da razmišljaš o migraciji, a sve u nadi za boljim životom. Kako da bilo šta obećamo našoj deci, budućim generacijama, kada i sami se nalazimo u nepovoljnoj situaciji. Kako da ih motivišemo da uče, kako da ih zadržimo pored svojih starih roditelja, jer mladi u sve većem broju napuštaju svoja ognjišta, u nadi da će tamo negde biti bolje. I tako, dok oni jure za nekim boljim životom, roditelji ih ostaju željni, jer ne gubi samo roditelj sina ili ćerku, već i država svoga građanina.

Migracije su postale globalni problem. Kretanja stanovništva, u kontekstu migracija, umanjuju državu putem fluktuacije stanovništva, politička i ekonomska moć neke države je stalno pod prismotrom. Ljudi u brojnim slučajevima su spremni ili primorani u manjoj ili većoj meri da se ponašaju u skladu sa Ciceronovom izrekom “ubi bene, ibi patria”. Gde mi je dobro, tu mi je otadžbina.